Upravo završih pisanje pisma u ime Deda Mraza jednoj djevojčici koja je već dovoljno velika da prepoznaje rukopise svojih bližnjih, ali i dalje dovoljno malena da vjeruje u novogodišnje čarolije i Dedu koji donosi radost.
Piše: Iman Muratović
Kaže mala Emina: “Ja za dokaz želim da mi pošaljete Vaše povratno pismo jer ja vjerujem u Vas.”
Slučajnosti kosmičke radi, Youtube autoplay baš nekako potrefi da zasvira ova…
…najdraža pjesma mog Deda Mraza, koji, eto, već osmu Novu godinu nije tu.
Ja sam, valjda, dovoljno odrasla da bih trebala prestati vjerovati u Deda Mraza?! E, pa, ne želim. Ne mogu. Neću. I zato ću baš sad da mu napišem pismo (kao i svake od ovih 8 godina što ga nema):
Dragi dedo,
Znam da znaš da mi je mati rekla da Deda Mraz ne postoji i da si ti čitavo moje djetinjstvo potkraj decembra oblačio crveno odijelo i kožne sandale na bose noge i odozdo sa prizemlja tako obučen dolazio do pred vrata sa onom ogromnom vrećom na leđima. Znam da znaš da smo i Merjem i ja vazda nanu kad donese paketiće od vas dvoje pitale što dedo nikad ne dođe s njom. Znam da znaš i to da nikada neću prestati vjerovati u Deda Mraza, jer sam, zbog svog, naučila da vjera u ono što te nikada nije razočaralo, rame uz rame sa ljubavlju, pokreće svijet.
Svake godine ti ovako počnem pisati, baš tačno znam šta želim reći, a onda se izgubim jer je toliko toga.
Eh, da, (mada i to sigurno znaš!) nana svake godine za rođendane kupuje torte – ono što si joj ti ostavio u amanet.
I ja, još uvijek, vjerujem u Deda Mraza – ono što si meni, vjerovatno nesvjesno – ostavio u amanet.
Sretna Nova godina, dedo. Hvala ti za one u kojima si me uvjerio da sve što nas nikada nije iznevjerilo, ako dovoljno vjerujemo – postoji.
